Alternativna historija
Download 7.69 Mb.
|
Drevna zemljana zmija u americkoj drzavi Ohio je u cjelosti vidljiva samo iz zraka. Duzine preko 450 metara, tipicna je ostavstina potomaka Atlantidjana. Preko kontura zmije moze se pratiti povezanost sa Suncem, Mjesecom i pojedinim zvjezdanim konstelacijama. Velika zmija je izgradjena na energetski potentnoj tacki gdje je sluzila kao univerzalni solarni i kosmicki orijentir. POTOMCI ATLANTIDJANA – AMERICKI INDIJANCI (28) 22.10.2002. Houston Prije par sedmica rudnik uglja u Kaknju je obiljezio stogodisnjicu postojanja. Tristo godina prije toga iskopavanjima po Bosni se upravljalo iz Foce, gdje je bilo sjediste rudarskog (turskog) "nazira". Jos prije, u XIV stoljecu, na Balkan su dolazili njemacki rudari iz Saske. To je doba kada su Dobrovcani kupovali srebro i zeljezno rudu, a drzavu zvali "Bosna Argentina". Prije dvije hiljade godina, upravnik rimskog rudarstva za Dalmaciju i Panoniju ("procurator metallorum") je imao svoje sjediste kod Srebrenice. I jos koju stotinu godina ranije, odavde se kopalo zlato i srebro. I, to bi bilo sve sto je dosada poznato. Evropska rudarska tradicija se ne razlikuju umnogome od ove. Zvanicna rudarska historija stara je dvije do tri hiljade godina. Juznije, u Egiptu, zlato se iskopavalo i prije 4.500 godina. Sve je pocelo, uce u skolama, sa Sumerom, prije 5.500 godina. A prije toga nije bilo organizovanog drustva. Ostanimo u drustvu oficijelnih brojki. U americkoj drzavi Michigan, na poluotoku Keweenaw, otvoren je nacionalni historijski park kao sjecanje na najstariji americki rudnik. Prema zvanicnim podacima, ovdje se iskopavao bakar prije 7.000 godina! (Sajt: http://www.nps.gov/kewe/ ) ******** Internet ima svojih prednosti. Uvijek se moze procitati nesto bez cenzure. Tako, u ovom micigenskom nacionalnom parku, tvrde da je ovdje neko kopao bakar prije 7.000 godina. To radja mali problem. Prvo, koja je to kultura bila u to vrijeme na americkom kontinentu? Zvanicno, nijedna. Hiljade godina ce proci dok se ne pojave prve "poznate" kulture Indijanaca. Dalje. Ako je neko kopao bakar, valjda su iza njega i ostali tragovi u vidu alata, orudja...? Hm, arheologija nje pronasla nikakve tragove bakarnih alata hiljadu petsto kilometara uokolo... i trebace proci skoro sest hiljada godina da bi pronasla prve bakarne proizvode. Ocigledno, ovdje nesto ne stima. Fokusiramo li se na ovaj rudnik, doci cemo do zanimljivih detalja. Prvo, moglo se uociti da je nepoznata civilizacija iskopala nekoliko hiljada tona bakra u prethistorijsko doba. (Nekoliko hiljada tona, a nema tragova nikakvim proizvodima od bakra?!) Prvi rudnici su vodili na dubinu od 20 metara sa nekoliko kilometara dugim, perfektno ravnim, podzemnim hodnicima. Vodeni odvodi, kameni cekici, ostaci neizvadjenog komada bakra od 6 tona... su zatekli zacudjene istrazivace XX stoljeca. Glina, grmlje, zemlja, drvece... su zakopali drevne rudnike, ali su ostaci sofisticiranih tehnika neke daleke civilizacije ostali. Odgovor, o kojoj je civilizaciji rijec, se namece sam. Otapanjem leda sa sjevernoamerickih prostora prije 12.000 godina, potomci Atlantidjani su dosli u priliku da dodju do jedinog nalazista elementarnog bakra na Planeti: malog micigenskog poluotoka. Godinama su koristili ovo nalaziste i prevozili bakar Ohajom i Misisipijem prema jugu. Lokalne legende kazu da je "crvena zmija dolazila Misisipijem sa nezasitim apetitom za bakrom" (Lucille Hansen, "The Ancient Atlantis"). Ova "crvena zmija" je ocigledno asocijacija na brodove potomaka Atlantidjana koji su na svojim pramcima imali stiliziranu zmiju koje je bila tipican simbol Atlantidjana; a crvena boja je simbolicna boja vulkanskog otoka Atlantide. Legende plemena O'Chippewas se prisjecaju "brodova koji su dolazili po bakar iz daleke zemlje Pahn". ******** Hiljadama godina Americki Indijanci memoriraju znanje i prenose ga, usmeno, sa generacije na generaciju. "Cuvari znanja" su obicno bile zene, zbog malog rizika da nastradaju u bitkama. Stoga je i njihovo mjesto bilo uvijek postovano u lokalnim indijanskim zajednicama. One bi provodile citav zivot absorbirajuci sva historijska, medicinska, religijska i literalna znanja svojih predaka. I zatim ih prenosili novim generacijama. Sve do nedavno, Americki Indijanci su bili veoma uzdrzani da podijele svoje znanje sa bijelcima. Danas imamo rijetku priliku da ih saslusamo iz prve ruke (Izvodi iz knjiga: Dhyani Ywahoo, "Voices of Our Ancestors"; Frank Waters, "Book of the Hopi"; Shirley Andrews, "Atlantis"). ******** Sigurnim glasom, Ciroki Indijanka Dhyani Ywahoo zapocinje razgovor: "... Nasi davni ocevi Cirokija su dosli sa Plejada na Atlantidu... gdje su zivjeli do njenog kraja. Kada je njihov dom potonuo u okean, uspjeli su da pobjegnu na ovaj kontinent. Prije nego sto su Evropljani dosli, Ciroki su zivjeli sretan zivot, uvijek u harmoniji sa prirodnom okolinom. Napredna matematicka znanja, detaljno poznavanje astronomije i prirodnih izvora snage i energije, su odlikovale mudre i napredne predake Ciroki Indianaca... Medicina nasih predaka je koristila kristale da uhvati energiju Zemlje koja ih je stitila. Drevni sveti rituali su pomagali mom narodu da ostvari harmonican balans moci izmedju Sunca, Mjeseca i Kosmosa. Ciroki su imali plodne zetve i zivjeli sretno nebrojeno godina na jugoistoku americkog kontinenta... Kada je Zapadna civilizacija dosla, broj nasih vraceva i ljekara je desetkovan, samani su izgubili svoju moc, a veza sa kosmickom energijom je nestala." Apaci Indijanac, Asa Delugio, nastavlja: "...Nase legende govore o velikom vatrenom otoku u istocnom okeanu cija je glavna luka imala otvor kao labirint... Sveta planina je izbacivala vatru kao gigantska fontana... Bog vatre je puzao iz svojih podzemnih pecina prema vrhu planine, urlajuci i tresuci zemlju kao sto vuk trese uhvacenog zeca... Kada su nasi daleki preci napustili svoju pradomovinu, prvo su isli u Juznu Ameriku dok nisu dosli do planina. Tamo su nasli privremeni smjestaj u ogromnim tunelima. Nakon sto su napustili tunele, lutali su sa svojim sjemenjem mnogo godina dok nisu dosli na sjevernoamericki kontinent..." (Naravno, "veliki vatreni otok" je Atlantida; "bog vatre u svetoj planini" je Atlas; planine u Juznoj Americi su Andi gdje su se sklonili prezivjeli sa Atlantide tokom potopa.) (Za Hopi Indijance, Atlantida je predstavljala trecu po redu civilizaciju ili "Treci svijet" kako je zovu. Ovaj sadasnji je "cetvrti".) "Treci svijet se zvao Kuskurza; njegov smjer je bio istok", (istocno od Amerike je bila Atlantida), " ...boja je crvena", (vulkan Atlas), "...mineral je bakar" (ops, evo ga slicica koja se fino uklapa u mozaik), "...biljka je bila duvan, a zivotinja antilopa... ...U Prvom svijetu, ljudi su jednostavno zivjeli sa zivotinjama. U Drugom svijetu su razvili rukotvorine, kuce i naselja. Sada, u Trecem svijetu, pocinju se mnoziti u tolikom broju i napredovati tako rapidno da su kreirali velike gradove, drzave, citavu civilizaciju. Sve vise njih je postajalo preokupirano samo zemaljskim, materijalnim drazima... ...Svoje kreativne moci su poceli koristiti u zle i destruktivne svrhe. Noseci sljemove, vozili su "patuvotas" i letjeli zrakom... napadali ljude u drugim gradovima, te se vracali tako brzo da niko nije znao odakle dolaze. Ubrzo su, pak, i ljudi iz drugih gradova i drzava pravili "patuvotas", letjeli zrakom te napadali jedni druge. Tako su korupcija i rat ovladali Trecim svijetom kao i prethodnim..." I zatim se, prica ide dalje, pojavljuje bog Sotuknang koji je odlucio da "vodom unisti Treci svijet". Atlantidu. I ljudima je dao jos jednu sansu da u Cetvrtom svijetu pokazu da nece praviti greske svojih predaka. I da ce postovati darove prirode zivjeci u harmoniji sa okolinom. ******** Sa sjetom u ocima se Indijansko drustvo razilazi. Kao da zeli reci da smo prokockali jos jednu sansu.  Kopaci bakra u americkom rudniku Keweenaw snimljeni 1905. Godine. Rijec je o najstarijem rudniku na sjevernoamerickom kontinentu gdje se bakar iskopavao, prema zvanicnim podacima, najmanje prije 7.000 godina. Lokalne legende govore o brodovima potomaka Atlantidjana koji su dolazili Misisipijem "sa nezasitim apetitom za bakrom”. PUKOVNIK FAWCETT (29) 27.10.2002. Houston "Da li znas nesto o Boliviji?", upitao je predsjednik Britanskog Kraljevskog geografskog drustva pukovnika Percy Fawcett-a pocetkom 1906. godine. Pukovnik je odgovorio da ne zna na sta mu je predsjednik poceo da govori o izvanrednom ekonomskom potencijalu Juzne Amerike. "Pogledaj ovu mapu", pokazao ju je predsjednik Drustva Fawcett-u, a prikazivala je Juznu Ameriku sa nizom neistrazenih podrucja i nepostojanja granica medju drzavama. "Zelis li da vodis ekspediciju koja ce utvrditi granicu izmedju Bolivije, Brazila i Perua? Ali, upozoravam te, rijec je o opasnom poslu. Bolesti, indijanska plemena, divlje zivotinje..." Pukovnik je, naravno, prihvatio izazov i uskoro postao legendom XX stoljeca. ******** Sa priblizavanjem konca 2002. godine, ulazimo u zavrsna poglavlja IV toma "Alternativne historije". Poceli smo sa posjetom Meksiku i piramidama Teotihuacan-a, Toltecima, Olmecima, Zapotecima, Majama i drugim srednjoamerickim narodima koji su za sebe tvrdili da su potomci Atlantidjana. Nalazeci se u srcu Atlantika, civilizacija Atlantide je bila spiritualnim centrom i tehnoloskim vladarem tadasnjeg svijeta. Dokazi o njihovom postojanju su razmatrani u nasim prilozima o egipatskim piramidama i sfingi, njihovim potomcima Baskima, Berberima, Guanchima i Americkim Indijancima, kamenim monolitima Irske, Britanije, Francuske i Amerike, zvucnoj levitaciji na Tibetu te geoloskim i arheoloskim dokazima sa Azorskih i Bahamskih otoka. Krug ce se logicno zatvoriti sa poslednjim nastanjenim kontinentom u kome su Atlantidjani imali svoje prisustvo: Juznoj Americi. Kruna svakog studijskog putovanja na ovaj kontinent je put u Peru. Arheolosko i spiritualno srediste Planete, energetska cakra Zemlje, tlo na kome su se prelamale najstarije kulture covjecanstva: Lemurija i Atlantida. To je bio izazov koji ce me odvesti prema peruanskim vrletima. Desetodnevno putovanje sam planirao za drugu polovinu novembra. Machu Picchu na vrhu Anda, Cuzco - najstariji grad kontinenta, Sveta dolina - arheoloske iskopine, hramovi i tvrdjave Qenko (hram Inka), Sacsaywoman, Puca Pucara, Urubamba, Pisac i Ollantaytambo, Nazca linije na juznoj pacifickoj obali i, kompleksi piramida na sjevernoj pacifickoj obali. Ovo ce ujedno biti i zavrsni prilozi cetvrtog toma. ******** Arheolog Hyatt Verrill i njegova supruga Ruth Verrill, ekspert za drevni sumerski jezik, su uocili stotinu identicnih rijeci u sumerskoj i peruanskoj kulturi. (Verrill and Verrill, "America's Ancient Civilizations"). Postoji nesumnjiva veza izmedju ove dvije drevne kulture i njihovih korijena sa Atlantide. Vrijeme od dolaska konkvistadora (XVI - XX stoljeca) je prolazilo u pricama o postojanju mrtvih gradova Atlantide u djunglama Amazona. Istrazivaci su se upucivali u zabacene i opasne predjele nadajuci se naci napustene kamene gradove sa neizmjernim bogatstvom. Nakon sto su Spanjolci opljackali tone zlata iz peruanskih gradova, na red su dosli Portugalci. Slali su bezbrojne ekspedicije, neke od njih i sa po 1.400 ljudi, da pronadju dragocjenosti u djunglama Brazila. Umjesto toga, nijedna od ekspedicija se nije vratila. Progutala ih je divljina Amazona. Godine 1743. desetak Indijanaca, Portugalaca i crnackih robova su se zaputili da pronadju zaboravljene rudnike Moribeca. Nakon deset godina (!) lutanja i istrazivanja pronasli su, dugo trazeni, monumentalni napusteni drevni grad i rudnike srebra Moribeca na jugozapadu Brazila. Svoja zapazanja su zapisali u dokumentu koji se i danas cuva u Nacionalnoj biblioteci u Rio de Janeiro-u, (Manuscript No. 512). Do tog izvjestaja je dosao pukovnik Fawcett 180 godina kasnije. Figura, visoka 25 cm, napravljena od crnog bazalta, je bila jedini objekat koji je Fawcett pronasao uz izvjestaj. Kameni idol bi kreirao elektricnu struju kada bi se dohvatio. Figuru je Fawcett dao na analizu psihometristu koji je tvrdio da moze odrediti starost objekata drzeci ih u ruci. "Nesumnjivo je", rekao je Fawcett-u, "da ova figura potice sa izgubljenog kontinenta Atlantide. Njegovi stanovnici su je ponijeli sa sobom da izbjegnu destrukciju svoje civilizacije i pronadju skloniste u divljini Brazila. Tamo su i izgradili veliki grad..." Fawcett-u je ime Atlantida bila potpuna novina. Za svoje svrhe on je tu civilizaciju, za koju su tvrdili u Brazilu da je "starija od egipatske", poceo zvati civilizacija "Z". ******** Pukovnik Fawcett je rodjen 1867. u Devonu, Engleska. Profesionalnu vojnu sluzbu je poceo u Cejlonu sa 19 godina, nastavio u Juznoj Africi da bi, vremenom, postao profesionalnim geometrom. U bolivijski La Paz je dosao 1906. Naredne tri godine je odredjivao granicu Bolivije i Brazila gdje se suocio sa opasnostima djungle: Indijancima, bolestima i divljim zivotinjama. U svom dnevniku, Fawcett je pisao: "Spustali smo se u kanuima niz rijeku Rio Negro. Najedamput se ispod kanua pojavila trokutasta glava djinovske anakonde. Dohvatio sam svoj revolver i ispraznio ga u vrat zmije. Nakon ispitivanja, ustanovili smo da je tijelo radijusa 30 cm, a duzine 21 metar!" Godine 1907., na granici Perua i Bolivije, u mocvarama Beni Swamps, oblasti Madre de Dios, pukovnik je vidio prethistorijskog dinosaurusa Diplodokusa. Prica o postojanju diplodokusa potvrdjena je vise puta. Kanadski geolog dr Uldis Vagner je posjetio oblast 1998. biljezeci izjave lokalnog stanovnistva o postojanju dinosaurusa duboko u mocvari. Istrazivac Leonard Clarke je, prije tridesetak godina, takodje cuo price od indijanaca o ogromnoj, dugovratoj zivotinji koja se hrani vegetacijom i napada kanue koji joj se priblizavaju. Opisi zivotinje se redovito poklapaju: deset metara duzine sa dugackim vratom, zmijolika glava i dugacki, pokretljivi rep. To odgovara fosilnim nalazima njegovog dalekog pretka. Samo sto je ovaj, moderni dinosaurus, veci. Prilikom odredjivanja izvora rijeke Rio Verde, Fawcett je dolazio u situaciju da danima gladuje. Nakon sto je nasao izvor rijeke, trazio je precicu da dodje do hrane. Popeo se na planinsku zaravan Ricardo Franco Hills, koja se razlikovala od djungle u podnozju. Suma na zaravni je bila drugacija, kao da pripada nekom drugom svijetu. Fawcett je, opisujuci svoje avanture u Londonu, za slusaoca imao poznatog autora Conan Doyle-a, koji je iskoristio ovu visoravan za mjesto radnje svog cuvenog romana "Izgubljeni svijet" (The Lost World). (Da podsjetim, sestoclana ekspedicija u tom romanu pronalazi "izgubljeni svijet" sa dinosaurusima, indijanskim plemenima bijele rase te majmunolikim kulturama. Po povratku u London odlucuju da svoju tajnu ne otkriju i tako zastite ovaj svijet od nase agresivne civilizacije.) U stvarnosti, Fawcett je zivio neko vrijeme medju pripadnicima neobicnog indijanskog plemena Tapuyas. Oni su bili svijetle puti ("kao mi, Englezi"). Za sebe su tvrdili da su "izbjegli iz veoma stare i napredne civilizacije izuzetne ljepote". Fawcett dalje tvrdi da su se "isticali zlatnom, kestenjastom i bijelom kosom". Njihova vjestina "obrade dragog kamenja bila je vrlo sofisticirana". Nosili su "dijamante i ornamente identicne onima sa svog potonulog, maticnog kontinenta". ******** U svojoj pedeset sedmoj godini, 1924. godine, Fawcett je poceo sa pripremama svoje finalne ekspedicije. "Ja ne sumnjam u postojanje drevnih gradova", pisao je. "Izmedju vanjskog svijeta i tajni drevne Juzne Amerike je spustena zavjesa. Onaj koji uspije da je otkrije doci ce do ogromnog znanja proslosti." U aprilu 1925. godine Fawcett je bio spreman. Mala troclana ekspedicija je ukljucivala njegovog 21-o godisnjeg sina Jack-a i njegovog prijatelja Raleigh Rimell-a. Fawcett je preferirao malobrojne timove, jer kao takvi oni nisu predstavljali opasnost za lokalne indijance ("mala grupa ne izgleda kao invazija i ima manju vjerovatnocu da ce je napasti"), a bili su i fleksibilniji. Za ovo putovanje pukovnik nije ostavio preciznu rutu gdje ce ici. Razlog: ako se ne vrate, nije zelio spasilacku ekspediciju. Mislio je, ako se njemu nesto desi, onda ce i manje iskusni spasioci zasigurno stradati. Dvadeset devetog maja 1925. Fawcett je poslao poruku svojoj supruzi tvrdeci da je "spreman da udju u dotada neistrazeno podrucje." Njegove poslednje rijeci su bile: "Nemoj se plasiti da necemo uspjeti..." Nakon ovog su nestali u djungli da se vise nikada ne pojave. ******** Preko 20 ekspedicija je, u proteklih 75 godina, poslo Fawcett-ovim stopama da pokusa da otkrije njegovu sudbinu. Neuspjesno. Osim nagadjanja, nikakav uvjerljiv dokaz. Fawcett-ova supruga je 1936. angazovala irskog spiritualnog medija gospodju Geraldine Cummins da pomogne u rjesavanju sudbine njenog supruga. U svojoj knjizi "Sudbina pukovnika Fawcett-a (Geraldine Cummins, "The Fate of Colonel Fawcett", 1955) ova Irkinja opisuje kako je ona koristila svoje spiritualne moci da komunicira sa cuvenim istrazivacem. Ona tvrdi: "Primila sam cetiri mentalne poruke od pukovnika Fawcett-a. On je nasao ostatke civilizacije Atlantide u djungli... ali je bolestan ili u polusvijesti. I, kao u polusnu, uspio je da vidi slike zivota kakav je bio u pradavnim vremenima. U napustenom gradu vidio je figure uklesane u kamenim blokovima koji su dokazivali postojanje Atlantide, koja je sada na dnu Atlantskog okeana." ******** Prije svog nestanka, pukovnik Fawcett je izvijestio da je pronasao bijele kamene tornjeve koji "emitiraju bljestecu svijetlost u noci". Navodno, u komunikaciji sa Cummins-ovom, on je prosirio tu tezu tvrdeci da "Sunce bombarduje Zemlju sa elektronima, a kameni tornjevi u Juznoj Americi djeluju kao reseta, usmjeravajuci i koristeci moc elektrona. Drevni kameni monumenti privlace elektroenergiju" tvrdio je Fawcett, "stvarajuci svijetlost. Ukoliko nije kontrolirana, ova energija moze da otopi kamene blokove." Ova teza nije nedokazana. Naime, kirlijanove "fotografije drevnih kamenih megalita prikazuju da su okruzeni nevidljivim energetskim pojasevima, kao da su okruzeni svjetloscu" (John Mitchell, "The New View Over Atlantis"). Ni "kamene svjetiljke" nisu novost. One su vidjene na Tibetu sredinom XIX stoljeca (otac Evariste Regis Huc govori o "vjecnim kamenim svjetiljkama"), Novoj Gvineji (djungla Mount Wilhelmina u oblasti odsjecenoj od bijele civilizacije u kojoj "svijetle velike kamene lopte"), ili u Brazilu (poglavica Nafaqua kraj Xingu rijeke je Fawcett-u govorio o "hramovima kojima svijetlo daju zvijezde i nikad se ne gase"). ******** Biljeske pukovnika Fawcett-a iz 1924. godine sadrze opis izgubljenog grada za kojim ce on tragati. U magazinu "Blackwood's Magazine", iz januara 1933., objavljen je Fawcett-ov clanak u cjelosti pod nazivom "The Lost City of My Quest" i on se, najvecim dijelom, zasniva na rezultatima ekspedicije iz 1743. "... Tragali smo za hranom i slijedili jelena u dubine prasume. Dolazeci na jednu visoravan, izgubili smo dah pred pogledom koji se pruzao ispred nas. Pet kilometara u daljini nalazio se ogroman grad... ulaz u grad je vodio kroz tri ogromna kamena luka gradjena iz po jednog kamenog bloka. Velicanstvenost arhitekture je svezala svima jezik. Neprirodna tisina i misterija napustenog grada nas je obujmila. Na centralnom trgu se nalazio obelisk sa uklesanim znakovima. Razlikovali su se od svih poznatih jezika. Na ulicama su se vidjeli komadi odlomljenih blokova, pocrnjelih od hiljadugodisnjeg postojanja. Dvokatnice su bile gradjene od pazljivo isklesanih kvadratnih blokova. Odaje u kucama su bile bez prozora i sa uskim hodnicima. Zvuk je odzvanjao od cvrstih zidova. Na drugom trgu se nalazila perfektna statua covjeka, jedne ruke na bedru, druge ruke ispruzene napred u pravcu sjevera. Crni kameni obelisci su bili sa svim krajevima trga. Tri su bila slomljena... S desne strane trga dizala se posebno lijepa zgrada, neka vrst palace ocigledno, sa kvadratnim postoljima, lukovima, i zidovima djelomicno urusenim. Siroke stepenice su vodile u ulaz zgrade. Unutrasnjost je bila bogato ukrasena nekom vrstom pisma i znakovima briljantnih boja koje su podsjecale na najljepse ostatke egipatske kulture. Glavnim ulazom je dominirao kameni kip mladog covjeka, golim od pasa navise, sa stitom u ruci i kaisem oko ramena. Lice je bilo obrijano, a glava sa lovorovom krunom... ... Sa lijeve strane trga bila je rusevina druge ogromne zgrade, hrama sa velicanstvenom fasadom. Nije imala krova. Na zidovima su se vidjele ucrtane figure zivotinja i ptica. Preostali dio grada je bio uglavnom u rusevinama i dijelom obrastao gustim rastinjem... ...Vidjeli su se tragovi tragedije koja je ovaj grad unistila za kratko vrijeme razbacujuci monolite od pedeset tona u svim pravcima... ... Na drugom kraju grada postojao je prolaz prema rijeci. Ukrasne terase su se nazirale od kojih su neke vec bile ispod nivoa vode. Jos jedna palaca se vidjela na uzvisenju sa nizom kruznih raznobojnih blokova. Murali u unutrasnjosti su odavali elitni karakter. Iz centra palace je vodio put u 15 manjih prostorija, a u svakoj je bila zmijska glava u obliku fontane iz kojih je izlazila voda..." ******** Ostaje enigma da li je Fawcett ikada pronasao ovaj grad. On je "znao da ovakvi gradovi postoje...". U sta ni mi ne sumnjamo. Samo, nakon toliko hiljada godina, progutala ih je djungla i danas su na dubini od pet ili dvadeset metara ispod povrsine juznoamerickog tla.  Britanski pukovnik Percy Harrison Fawcett je Atlantidu zvao civilizacija “Z”. Svoju poslednju ekspediciju je, ovaj legendarni istrazivac djungli Juzne Amerike, zapoceo 1925. u potrazi za potomcima izgubljene civilizacije… da se nikad ne vrati da prica o onome sto je pronasao. YAYNO (30) 3.11.2002. Sa potonucem Atlantide, neki od prezivjelih stanovnika su se zaputili ka Juznoj Americi. Tamo su se susreli sa potomcima onih Atlantidjana koji su se preselili u ove krajeve nekoliko hiljada godina ranije. Iduci dalje ka zapadnom dijelu Juzne Amerike susretali su i potomke imigranata iz Azije i sa njima se mijesali. Zivot za novopridosle izbjeglice je bio vrlo razlicit u odnosu na visokociviliziranu Atlantidu. Juzna Amerika je bila prepuna opasnosti: od bolesti, pomanjkanja hrane, insekata, infekcija, divljih zivotinja, neraskrcenih predjela. Oni koji nisu uspjeli da se prilagode, nestajali su. Oni najjaci i najodlucniji su prezivjeli, loveci u malim grupama i obuceni u primitivnu odjecu. ******** Planinski vijenac Anda se prostire duz zapadne obale Juzne Amerike. Planinski vrhovi Cordillera Blanca u Peruu su najvisi dijelovi Anda sa visinama blizu 7.000 metara. To su regioni vjecnog snijega, nepristupacni i nedovoljno istrazeni. Pokoja ekspedicija uspijeva da se popne na krovove Cordillera Blanca i pri tome imaju priliku da uzivaju u velicanstvenom pogledu ispod sebe. Daleko od puteva, na jednom od vrhova Cordillera, nalazi se prethistorijski grad pod imenom Yayno. Dvije ekspedicije su posjetile Yayno u zadnjih nekoliko decenija. Uspon na planinski vrh je bio posebno tezak, jer se bazni logor nalazio tri dana uspona od ovog vrha. Put je vodio preko dva opasna planinska prelaza. Medjutim, kad se jednom stigne na vrh, svi se ulozeni napori isplate. Yayno je lociran na samom vrhu planinskog samita i suvereno "vlada" pogledom na obliznje, snijegom prekrivene, planine i prelijepe udoline sa jezerima. Grad se sastoji od peto- i sesto-spratnica. Zidovi su gradjeni od kamenih blokova teskih desetine tona. Struktura i stil gradnje su totalno razliciti od skorasnjih kultura, kao sto su Inke i njihova arhitektura. Podrucje Anda je vrlo trusno i jaki zemljotresi su cesti. Uprkos tome, zidovi Yayna odolijevaju prirodnim silama. ******** More pitanja, naravno, ispliva kada se suocimo sa ovakvim arheoloskim nalazom: - Kako su ove gigantske stijene, potrebne za gradnju visespratnica, prenesene sa dalekih kamenoloma do nepristupacnog planinskog vrha? - Kako su ljudi te civilizacije prezivjeli na planinskom vrhu bez uobicajenih nalazista vode (rijeke) i hrane (sume i obradiva zemlja)? - Koja je tehnologija gradnje koristena da se ukroti silina zemljotresa? - O kojoj je civilizaciji rijec? Oslonjeni samo na modernu nauku, rjesenje bi bilo nemoguce pronaci. Yayno je, stoga, uvjerljiv dokaz o znanjima i tehnoloskom nivou naprednije civilizacije koja je zivjela prije desetak hiljada godina. Potomci Atlantidjana su tu ostavili jos jedan dokaz o svom postojanju. ******** Dodatne dokaze o ostacima kulture Atlantidjana je pronasao britanski arheolog Karola Siebert. Istrazujuci zabacenu oblast Mancha Valley 1958. godine, Siebert je naisao na kameni monolit visok preko dva metra. Od njega je vodila kamena gomila u obliku potkovice. Potkovica je simbol Vulkana, Boga vatre sa Atlantide. U centru kamene potkovice je oltar. Na obliznjem brdu zasadjeni su kaktusi u obliku Posejdonovog trozubca, te u cik cak linijama (simboli vatre i vode). Ostali pronadjeni znakovi su uvjerili Sieberta-a da je rijec o simbolici Atlantide koju su mjestani slavili hiljadama godina. (Karola Siebert, "Atlantis in Peru") Kameni monoliti u obliku potkovica su prisutni na svim kontinentima koje su posjecivali Atlantidjani: od britanskog Stonehenge-a (potkovica je bila u sredistu kamenog prstena) do peruanskog Machu Picchu-a. Atlantidjali su preferirali za oblik svojih kuca izabirati krug, jer je taj oblik bio kompatibilan sa ljudskim duhom i omogucavao je dobru povezanost sa univerzalnom energijom. Oblik potkovice se susrece kod ceremonijalno-observatorijskih objekata koji opet daje specificnu dodatnu energiju njihovim korisnicima. ******** Prethistorijsko umijece geomancije ili kineska praksa Feng Shui su ostaci znanja Atlantidjana, koje su oni koristili da urede svoj zivotni i radni prostor. Razumijevajuci energetsku sustinu kosmosa i ljudskog tijela, svoje zgrade i interior su prilagodjavali energetskim tokovima. Feng Shui je dio drevne Tao-isticke nauke. Tao posmatra kosmos kao organsko bice puno zivota. Simbol mu je zmaj (dragon) koji leti kroz vrijeme, prostor, nebo i Zemlju. Zmaj simbolizira i mudrost i novi zivot. U obje Amerike ovaj reptil je predstavljan zajedno sa svojim rodjakom - zmijom. Feng Shui eksperti se zovu zmajski (dragon) ljudi, koji shvataju principe stvaranja, destrukcije i transformacije. Slicno kao i njihovi Atlantski preci na juznoamerickom krovu svijetu, u Yayno-u, koji su suvereno vladali tajnama zivota.  Download 7.69 Mb. Share with your friends:
|